Umetnici: Milica Ružičić, Aleksandar Jestrović Jamesdin, Ágnes Verebics, Csaba Kis Roka, Uglár Csaba, Tibor Horvath, Zsolt Keserue, Goran Micevski, Maja Obradović, Dimitrije Tadić, Maja Josifović

Kustosi: maramaida ksutoski duo i Áron Fenyvesi

Magacin u Kraljevića Marka 8, Beograd

2008.

Katalog

Katalog – Belgrade with Budapest

Belgrade with Budapest

Izložba Belgrade with Budapest i boravak mađarskih umetnika u Beogradu predstavljaju nastavak saradnje između srpske i  mađarske umetničke scene, ali ne samo zbog uspostavljanja novih veza između umetnika i kustosa ove dve scene, već i u cilju jačanja i produbljivanja već ostvarenih kontakata. Naime, u novembru 2006, nakon petodnevnog visiting programa u Budimpešti, u saradnji sa Galerijom Remont iz Beograda, a, u organizaciji Agency for Conetemporary Art Exchange iz Budimpešte, kustosi Maida Gruden i Mara Prohaska su organizovali izložbu Hungarian Plays u YUBIN Galeriji u Beogradu na kojoj su predstavili radove četiri mađarska umetnika: Marcell Esterházy, Szabolcs Kisspál, András Ravasz i Andrea Schneemeier (što je predstavljalo deo Festivala mađarske kulture u Beogradu). Godinu dana kasnije ovaj kustoski duo iz Beograda realizuje boravak šestoro umetnika iz Srbije: Aleksandara Jestrovića Jamesdina, Maju Josifović, Gorana Micevskog, Maju Obradović, Milicu Ružičić i Dimitrija Tadića u Budimpešti i izložbu Belgrade in Budapest: Net of choices u IMPEX – Contemporary Art Provider (takođe u Budimpešti). Ovom sastavu se u okviru novog projekta Belgrade with Budapest  pridružuju kustos Áron Fenyvesi i umetnici Zsolt Keserue, Ágnes Verebics, Csaba Kis Róka , Uglár Csaba, Tibor Horváth iz Mađarske koji provode nekoliko dana u Beogradu upoznajući se sa ovdašnjim institucijama, off prostorima, umetnicima, umetničkim organizacijama i inicijativama. Na taj način ostvarena komunikacija sugeriše ideju o intenzifikovanim, istančanim odnosima prema ljudima, stvarima i fenomenima, a, u isto vreme, i afirmiše odnose koji obavezuju, produbljuju, dovode do saznanja i prevazilaze uobičajene prve i jedine kontakte, kao i indiferentne veze umreženih pojedinaca na karti sveta.

Half  Title

U Platonovoj Gozbi, pripovedajući besedu Diotime iz Mantineje, Sokrat govori o poreklu, prirodi i delatnosti Erota, koji, kao sin obilja i oskudice, stoji na razmeđi žudnje/potrebe i njenog zadovoljenja, posreduje između života i smrti, stalno se iznova rađa i umire, i osvešćuje da se u svakoj zadovoljenoj potrebi već nalazi iskra jedne nove žudnje koja opet iznova formira svoj oblik i, oslobađajući ga izmenjenog u cikličnom procesu bivstvovanja, baštini novu transformaciju. Tragajući za saznajnim elementima u ljubavi ovaj starovekovni mislilac uočava erotsku dimenziju u saznanju, čime inspiriše i otvara bujicu mogućnosti, smisla i slojeva življenja. Upravo ova ideja o erotizmu kao načinu spoznaje i odnosa prema životu, koja podrazumeva specifičnu vrstu spojenosti, vezanosti i strasne naklonosti prema nekome ili nečemu, ne samo u vezi sa seksualnošću, već sa žudnjom za otkrivanjem skrivenog i željom za obogaćivanjem svakodnevne percepcije u odnosima prema ljudima, stvarima i fenomenima, okosnica je oko koje se kreće produkcija učesnika srpske umetničke scene.

Rad Milice Ružičić Ohhhne Titel nudi gotovo taktilini pristup shvatanju erotičnog, u kome se gubi distanca pogleda uvučenog u organsku, telesnu strukuturu slike. Minucioznim, manuelnim postupkom realizacije rada umetnica postiže efekat žive površine iz koje izrastaju dlake, pri čemu se nagoveštava postojanje mogućeg prevoja ili čak pukotine, ulaza u organ koji je prekriven, s obzirom da se ova lelujava gusta masa usmerena u nekoj vrsti simetrije prirodno sudara u sredini slike. Time se, međutim, prvobitna direktnost dejstva rada obrće u svoju suprotnost, u potpunu skrivenost od pogleda mesta željenog, koje može biti i mesto žudnje za povratkom u zaštićeno, toplo telesno skrovište. Erotičnost se na taj način povezuje sa vitalnom silom rasta i cikličnog obnavljanja, i, prethodno, udela u onome što bi smo mogli nazvati misterijom začeća i rođenja. Ipak zadržavanjem granice između prirodnog i artificijelonog, naglašavanjem estetskog tonusa rada autorka ukazuje na imaginativnu, zavodljivu strukturu erotičnog odnosa. Ambivalencija pogleda, promenljivost dostupnosti objekta, tajna skrivenog, do koje ne može dopreti voajersko oko posmatrača rehabilituje intuitivne moći poimanja, povezuje nas sa neverbalnom, neizrecivom logikom senzacija gde je erotsko upravo određeno onim što se doživljava kao zauvek neistražena teritorija.

Pažnja Dimitrija Tadića zaustavljena je na  delove ljudskog tela, ili, preciznije, na ljudske organe izdvojene i uvećane u suptilnoj mreži ružičasto crvenih linija i tonova unutrašnjosti telesne mase. Ovi skoro anatomski crteži uranjaju u moćni visceralni svet oslobađajući misteriju telesnosti. Neograničeno dostignućima razuma, ova unutrašnja htenja nameću svoja pravila, instikte i potrebe klizeći sa površine zavodljive opne u stvarnost  telesnih dubina i istančanost međufunkcija svih njenih procesa. Telo i duša ujedinjene, u nameri prevladavanja granica sopstvenosti, u permanentnoj su potrazi za spoljašnjim impulsom koji ih zajedno potpuno obuhvata i pod čijim utiskom nastaje iskustvo bliskosti zauvek urezano u svaki segment subjektiviteta. Prepoznavanje ovih procesa i dozvoljavanje da se razviju u punom intenzitetu podrazumeva i ultimativnu predaju potpuno prepuštanje drugoj osobi što umetnik posebno želi da naglasi u samom nazivu rada “O jednom odjednom da crknem od ljubavi”. Radovi Tadića upućuju na moć tela koje  nepogrešivo razume, brzinski shvata, prima i daje, a, pre nego što to osvestimo i registrujemo efekte ove dubinske komunikacije, ono je već uveliko samoinicijativno utonulo u svet erotskih igara.

Rad Maje Josifović U Traganju za jedinstvom čini sedam keramičkih pločica na kojima su odštampane fotografije ali tako da se ova dva medijma stapaju: fotografija u potunosti ispunjava granice i funkciju keramičke pločice kao materijala za prekrivanje površine zidova i definisanje određenog privatnog prostora. Ovo medijsko podržavanje ide dalje od plošnosti očekivane dekorativnosti otisnutog motiva i vodi ka dubljem nivou povezanosti načina realizacije rada i vizuelnog prikaza, odnosno, slojeva značenja apliciranih slika. Naime, svaka pločica/fotografija otvara pogled ka fragmentu enterijera popločanog kupatila u kome se nalazi žena koja drži veliko crveno srce, nežno ga grli i brine o njemu. Vitalnost organa koji simbolizuje ljubav pojačana je kontrastom njegove crvene boje i crno belim tonalitetom ostatka fotografije. Erotičnost se u ovom radu ukazuje kao intimna tačka identifikacije pogleda  posmatrača, prepoznavanja transformativne moći njene relacije sa ljubavlju kao i potreba da se održi čistota osećanja, ako uzmemo u obzir da je kupatilo mesto intinmnog negovanja i potpune ogoljenosti. Raspon senzacija ispoljenih u ovom radu podrazmeva samoerotičnost kao polazišnu tačku rasta i formiranja odnosa u koji se zatim dopušta uključenje drugih osoba. U tom smislu u Traganju za jedinstvom možemo otkriti nevinu erotičnost koja kao takva obuhvata suptilnu igru delimičnog otkrivanja, čuvanja tajne korporalnog, telesnog kontakta ali i potrebe za davanjem drugom, potrebe, koja oličena u uveličanom jarkom simbolu, ukazuje na prekoračenje granice prosečnih uobičajenih relacija.

U crtežima Maje Obradović erotičnost je direktno upisana u odnos muškarca i žene i skopčana sa bolom kreacije i destrukcije. Otuda prisustvo iščašenh udova, međusobno isprepletenih ili ugrađenih jedni u druge, tela napetih do krajnih granica izdržljivosti u uzajanmnom spajanju i težnji da se razdvoje. Tome doprinosi način izvođenja radova u kojima se kombinuje istovremeno tanan i snažan crtež fluidnih linija sa delićima fotografija i ispisanih rečenica koje imaju funkciji govora, sećanja ili direktne pouke/poruke izvedene iz ličnog iskustva autorke. Ovi crteži dotiču ulogu erotike koju je Kamil Palja (Camille Paglia) temeljno analizirala u knjizi Seksualne persone, otkrivajući na tragu Frojdovih istraživanja da je erotika pozorište koje vrvi od likova i da nikada ne možemo zagrliti (u seksualnom ili drugom smislu) ni jednu osobu, a da ne zagrlimo čitavu njenu ili njegovu porodičnu romansu, kao što ne postoji savršeno čist seksualni čin oslobođen anksioznosti. Erotičnost koja se na prvi pogled čini izjednačena sa isključivo sa seksualnim, telesnim činom zapravo uključuje potrebu za osvešćivanjem odnosa sa čitavim nizom ključnih figura u sopsvenom formativnom procesu ličnosti. To cirkularno i dubinsko suočavanje jedan je od uslova da se počne gledati i voleti druga osoba novim očima, oslobodjenim sopstvene opsesivne projekcije koja je uvek predstavlja nesvesni problem zatomljen u nama.

Na fotografiji Bez naziva  Goran Micevski odlučuje da predstavi nagog, belog i neobrezanog muškarca neposredno nakon tuširanja/kupanja u kupatilu. Posmatajući svoje lice u ogledalu ovaj mladić briše glavu peškirom na način koji proizvodi asocijaciju na istočnjački običaj skrivanja ispod zara, dok ostatkom tela koji ostaje potpuno izložen aludira na pogled, oko posmatrača strukturiranog na zapadnim kulturološkim postavkama. Ova izrežirana igra istovremnog “preteranog” skrivanja i otkrivanja tela samo podseća na umetničke prakse koje koriste maskiranje, preoblačenje, travestiju kao tehnike umjetničke (re)prezentacije,  pokazujući preokupaciju umetnika fenomenom konstruisanja identiteta ogledanjem u pogledu drugog. Refleksivnost je u radu Micevskog posebno podvučena, ili, preciznije, ona je, pardoksalno, utrostručena do beskonačne primene fotografije u svakodnevnom životu (što je evidentno sa obzirom na prisutnost ogledala, stakla i fotoaparata kao konstitutivnih elemenata rada).  Pojava medija fotografije doprinela je razvoju istrživačke misli o identitetu i osvestila da „pred objektivom sam istovremeno: onaj koji mislim da jesam, onaj koji želim da drugi misle da jesam, onaj koji fotograf misli da jesam i onaj kojeg on koristi za ciljeve svoje umjetnosti“  (Roland Barthes). Umnožavanje ovih identifikacionih modela ukazuje na medijski osnaženi potencijal predstavljanja u kome se subjekat  iscrpljuje u preteranoj izloženosti očekivanjima pogleda, koji su prethodno već postali zasićeni i impotentni za senzualni doživljaj. Međutim, upravo u insistiranju na igri mistifikacije i demistifikacije, čuvanja i otkrivanja tajne, istoka i zapada, nastajanja bliskosti u permanentnom međusobnom procesu upoznavanja, umetnik prepoznaje delovanje erotičnog pogleda na svet.

Aleksandar Jestrović  Jamesdin radi instalaciju Chose life/Izaberi život sastavljenu od dve uljane slike manjih dimenzija koje prati natpis GLASAJ!, glasačka kutija i listići na kojima su ponuđene dve opcije koje se odnose na pomenute slike: probušenu sa motivom anusa i drugu razrezanu sa motivom vagine. Politički kontekst na koji umetnik aludira kroz eksplicitnost slika i poziciju posmatrača razotkriva pornografski karakter političkog sistema, ali se simbolčkim prodiranjem kroz proreze  koji podsećaju na radove Lucia Fontane on projektuje u sistem umetnosti. Osim instalacije autor naknadno odlučuje da u rad uključi i svoju  prepisku sa kustosima kojima daje da izaberu jedan od nekoliko ponuđenih predloga koji bi bio produciran za izložbu čija je tema erotika. Tim pornografskim činom potpune transparentnosti korespodencije umetnik u analogiji sa biračkim sistemom ukazuje i na sistemski proizvedene pozicije savremenog umetnika koji u svojoj podatnosti vidi put do uspeha. U svojoj želji za vidljivošću i prisustvom, a na ovaj način ograničen definisanim mestom, umetnik gubi mogućnost prepoznavanja erotskih potencijala u procesu nastanka i recepcije sopstvenog umetničkog rada. Naziv, parola rada Izaberi život/Chose life ironično se poigrava sa mogućnostima izbora i ponovo širi polje dejstva u kontekst života ispresecanog različitim diskurzivnim sistemima koji se u svojoj transparentnosti i sličnosti svode na jednu jedinu opciju. Pitanje erotskog odnosa prema životu je da se upravo uoči druga opcija izvan servirane.

maramaida

 

HARDCORE VIBRACIJE

Erotičnost je u savremenoj umetnosti bila prilično temeljno ispitana i analizirana u proteklih nekoliko decenija u domenu kustoske i umetničke prakse i to sa aspekta roda – čineći da lejeri umetničkih radova deluju poput palimpsesta. Ono što takođe može biti interesantno u kontekstu ove izložbe je i „superfikcija“, odnosno površna površina erotizma, koji u opštem smislu može biti doveden u vezu sa pornografskim pristupom (umetnosti). Kada pominjemo sloj umetničkog rada – u artificijelnom smislu – u ovom kontekstu on izaziva, odnosno čak i provocira vrstu ertotske percepcije koja u sebi nosi nešto platonsko: dijaloško posezanje za večitom esencijom lepote u “fedarskom” smislu. Paradigma erotičnosti takođe zavisi od frojdizma: “značenje” – istina je skrivena, što je u suštini osnova za pristup erotskom. Erotičnost je u svojoj biti potraga, ili posezanje za istinom – za lepotom, koja zauvek ostaje skrivena, jer je i sam njen karakter tako sazdan. Kada razmišljamo o potencijalno novom pristupu temi erotike inspirisane lakanovskom teorijom o istini, primer zaboravljenog Poovog pisma se pokazuje kao veoma koristan u ovom kontekstu. Ovaj motiv je upravo ono što legalizuje naš površan pristup. U detektivskoj (erotskoj) Poovoj priči, pismo – kao suštinski dokaz – ostaje neopaženo samo zbog toga što stoji naočigled policijskih inspektora na mestu zločina. Skriveno značenje, u stvari nije skriveno, već je očigledno, ali samim tim što je toliko očigledno niko i ne pomišlja da bi ono moglo biti moguće rešenje. Ova izložba se, po mom mišljenju, usredsređuje više na umetničke radove koji se neigraju žmurke i poseduje u sebi oštrinu koja podrazumeva svojevrsnu hardcore suštinu sajednostavnim i minimalističkim vizuelnim efektima. Teatralna postavka je sirova, jer je mi tako doživljavamo. Ali radovi, navodno suprotni, su i zamišljeni da budu sirovi. A to na kraju krajeva i jeste tema ove izložbe: preobražaj erotske percepcije umetnosti. Ono što je u stvari jednostavno, što u suštini zavisi od reduktivnosti, sa idejom da predstavi sebe (umetnost) što sirovije, leži u tome da radovi ne “pretenduju” na to da budu smisleniji od onoga što jesu. Na taj način, posmatrača mogu da navedu da na njih gleda sa “pornografske tačke gledišta”. Ali jasno je da mi ovde ne govorimo o čistoj pornografskoj umetnosti. Zbog činjenice da se sve svodi na pornografiju – samim tim neće prerasti u pornografiju, već u nešto više, i to samo zbog ovog malog, ali suštinskog “dodatnog” efekta redukcije.

Áron Fenyvesi